Prirodni nuklearni reaktor star skoro 2 milijarde godina

1 20. 03. 2018
6. međunarodna konferencija egzopolitike, istorije i duhovnosti

Prije dvije milijarde godina, dijelovi afričkog ležišta urana spontano su podvrgnuti nuklearnoj fisiji. Naučnici procjenjuju da ovaj nuklearni reaktor, koji se sastoji od 16 lokacija, radi najmanje 500 XNUMX godina. Nevjerojatno je da u usporedbi s ovim masivnim nuklearnim reaktorom naši moderni nuklearni reaktori nisu usporedivi ni dizajnom ni funkcionalnošću. Kao što je navedeno u Scientific American-u:Zaista je nevjerovatno da je više od desetak prirodnih reaktora odjednom spontano zaživjelo i da su uspjeli održati skroman učinak možda nekoliko stotina milenija."

Otkriće je toliko fascinantno da su naučnici rekli da "Otkriće prirodnog nuklearnog reaktora u regiji Oklo u Gabonu (zapadna Afrika) 1972. godine bio je vjerovatno jedan od najvažnijih događaja u fizici reaktora od 1942. godine, kada su Enrico Fermi i njegov tim postigli umjetnu i trajnu automatsku lančanu reakciju fisije".

Kad god čujemo pojam "nuklearni reaktor", pomislimo na umjetnu strukturu. Međutim, slučaj ovdje je nešto drugo. Ovaj nuklearni reaktor se zapravo nalazi u području prirodnog uranijuma unutar kore naše planete, koje se nalazi u Okli u Gabonu. Ispostavilo se da je uran prirodno radioaktivan i da su se uvjeti koji su se dogodili u Okli pokazali SAVRŠENIM, što je omogućilo nuklearnu reakciju.

U stvari, Oklo je jedino poznato nalazište na planeti i sastoji se od 16 nalazišta za koja naučnici kažu da se "samoodrživa nuklearna fisija" dogodila prije oko 1,7 milijardi godina, u prosjeku oko 100 kW toplotne energije. Ležišta uranijumove rude u Oklu su jedina poznata nalazišta na kojima su postojali prirodni nuklearni reaktori, ali kako? Zašto drugo mjesto na Zemlji nema prirodni nuklearni reaktor?

Izvještava se da se prirodni nuklearni reaktor formira kada je ležište minerala bogato uranijom preplavljeno podzemnom vodom, koja djeluje kao moderator neutrona, što dovodi do lančane nuklearne reakcije. Toplina od nuklearne fisije dovodi do vrenja podzemne vode, što usporava ili zaustavlja reakciju. Nakon što se mineralne naslage ohlade, voda se vraća i reakcija se ponovno pokreće i završava puni ciklus svaka 3 sata. Ti su se ciklusi fisionih reakcija nastavili stotinama hiljada godina i završili kad sve manja količina fisionih materijala više nije mogla održavati lančanu reakciju.

Ovo otkriće, koje (doslovno) preusmjerava naše umove, nastalo je 1972. godine, kada su francuski naučnici uklonili rudu uranijuma iz rudnika u Gabonu kako bi je testirali na sadržaj urana. Uranova ruda sastoji se od tri izotopa uranijuma, od kojih svaki sadrži različit broj neutrona. To su uran 238, uran 234 i uran 235. Uran 235 jedini je koji je naučnike najviše zanimao jer može održati nuklearnu lančanu reakciju.

Iznenađujuće je da se nuklearna reakcija dogodila stvaranjem plutonijuma kao nusproizvoda, a nuklearna reakcija se tada sama moderirala. To je nešto što se smatra "svetim gralom" atomske nauke. Sposobnost ublažavanja reakcije znači da je nakon pokretanja odgovora bilo moguće kontrolisanu upotrebu izlazne snage uz mogućnost sprečavanja katastrofalnih eksplozija ili oslobađanja energije u jednom trenutku.

Otkrili su i da se voda koristi za ublažavanje reakcije na isti način na koji su se moderni nuklearni reaktori hladili grafitno-kadmijumskim šipkama, što sprečava reaktor da dođe u kritično stanje i eksplodira. Sve to, naravno, "u prirodi".

Ali zašto ti dijelovi ležajeva nisu eksplodirali i uništili se odmah nakon početka nuklearne lančane reakcije? Koji je mehanizam osigurao potrebnu samoregulaciju? Jesu li ovi reaktori radili stabilno ili u načinu start-stop?

Napokon, priroda je nevjerovatna u svakom pogledu.

Slični članci